Svetiljka Sterniša

Svetiljka Sterniša

“Ženska nežnost, ta čudna snaga koja, nevidljiva a svemoćna, živi u tim slabim stvorenjima, izbija iz njih u najrazličitijim oblicima, i stvara i rastvara živote i sudbine oko sebe. “

Citirajući riječi Jovana Dučića o ženskoj nježnosti kao istinskoj vrlini u ženinoj duši, shvatam da sam je uvijek neizmjerno i u svakom trenutku od kad sam se rodila dobijala od svoje bake Svetiljke. Kako i samo ime nosi značenje za svako biće tako i izgovarajući ime ove predivne žene ja uvijek osjetim draž svjetlosti i ljubavi.

 

Izostaviću prve korake i riječi kojima me baš ona naučila i sa ponosom nagrađivala, te ću se bar na tren vratiti u one vesele dane koji su obilježili moju mladost sa njom i koji su ostali upamćeni i danas nakon mnogo godina.

Prije četredeset šest godina rodila sam se u skromnoj porodici i od malena okružena sa svojom braćom i sestrom.. Majka je mnogo radila a baka Svete je bila u penziji. Baka je oduvijek bila pametna i poštovana žena, koja je pored svog intelekta imala bogatstvo duše koje je uvijek kao zrna mudrosti svojim toplim glasom prenosila svojim unucima. Ipak i oni najčvršći karakteri ponekad pokleknu pred životnim nedaćama te je i jedan momenat u našoj porodici ostavio ogroman teret na srcu moje bake. Tada sam od nje naučila da u najtežim momentima porodica uvijek treba biti na okupu, i u miru i slozi pokušati nadvladati zlo. Od tog trenutka smo postale jedna drugoj sve a ja nikada neću zaboraviti njene suze koje je skupljala u svojoj bijeloj, šivenoj maramici. Kako su dani odmicali baka se polako navikla na život takav kakav jeste, a ja kao mali krpelj uvukla sam se baki pod kožu. Ipak ono što bi ona danas sigurno spomenula jesu moji poljupci i zagrljaji kojima sam joj vremenom liječila dušu, jer vjerujem da toplinu zagrljaja ne može ništa zamijeniti.

Kako su dani prolazili tako je i ona živnula, svako jelo koje bi skuvala sa strpljivošću bi meni pokazivala, učila me, te se sjećam i svog prvog mramornog kolača koji smo zajedno spremile.

Miris jutarnje bijele kafe me uvijek podsjeća na duge razgovore sa njom. Uvijek me savjetovala kako sve u životu moram raditi sa mjerom, biti spontana, vesela, i uvijek ostati dobra u duši. Savjetovala me pri prvim simpatijama i ljubavima te sam sve tinejdžerske i kasnije mladalačke faze mnogo lakše prebrodila uz njenu priču koja je za mene uvijek bila poput luče.

Takođe sam već i u svojim dvadesetim provodila večeri sa bakom koja je uživala u emisiji “Disko ring”, a i ja sa njom jer svaki tren u kojem bih ja vidjela njen osmjeh za mene bi bio dug kao vječnost.

Ipak, u svakoj sreći nesreća vreba, te je i bolest moje bake prevladala nad njenom snagom i 23.03.1993 godine je preminula, i time ugasila svijeću koja mi je bila vodilja. Umrla je onako kako je i živjela, mirno i tiho, a ja iako sam osjetila da mi je duša od tog trenutka okamenjena i samo jedna suza puna bola skortrljala se za njom.

Danas dok pišem ove riječi s kojima dajem vječni spomen najvažnijoj ženi u mom životu, znam da se život uči iz topline i da duhovnu ljepotu mogu imati samo dobri ljudi poput nje. Bako hvala ti, i ostaj upamćena kao dio istorije koje nema, a nježno čuči u mom srcu.

 

Poslala: Božović Biljana