Olimpija Đurković

Olimpija Đurković

Dopala mi se vaša ideja da se pokušaju spasiti od zaborava sudbine bar jednog dijela žena naših krajeva, pa ću pokušati da ispričam sudbinu jedne koja je značajno obilježila moje odrastanje i koje se često prisjećam.

I ne samo nje, svi mi koji smo rođeni poslije Drugog svjetskog rata, odrastali smo okruženi ne samo užom porodicom,  već smo živjeli mnogo više povezani  širom porodicom, prijateljima koji su svakodnevno dolazili ili mi išli kod njih, nije bio potreban neki poseban povod.

Žena o kojoj želim da pišem je sestra moje babe koju sam zvala „tetka“, nikako baba, jer se nije nikada udavala. Zvala se Olimpija Đurković, rođena 1891.g. u Risnu, u kapetanskoj porodici. Pričalo se u porodici da se rodila slijepa, pa su je kao bebu nosili tri puta oko crkve Gospa od Škrpjela da bi progledala. Za ovaj običaj nijesam kasnije čula. Ipak, kratkovidost joj nije smetala da izrađuje prekrasne ručne radove, plete čuvene prekrivače za krevete, a kasnije meni  šije haljine za lutke koje su prave male modne kreacije koje i danas čuvam. Upravo to beskrajno strpljenje koje roditelji, najčešće okupirani problemima kojih nije bilo malo tih pedesetih godina, je ono čega se danas često sjetim, njena pisma (telefona nije bilo) sa čestitkama za rođendan i obećanjem da će biti i poklon „čim stigne penzija“. Tepala mi je „kućice“ i uvijek odnekle vadila neki slatkiš koji su tih godina bili vrlo rijetki.

Kod nje smo bježali  ljeti iz užarenog Kotora, u kapetansku palatu visokih plafona i prijatne hladovine, sa bistijernom uvijek hladne vode koju su mogli koristiti svi stanovnici Stare slanice, kako se zove taj dio Risna.

Tada je već nosila teško saznanje da je ostala bez sva tri brata, spremna da podijeli ono malo što je imala i odškoluje djecu svoje dvije udate sestre koje su živjele u Budvi. 

Kada sam rodila svoje prvo dijete bila je oduševljena da mi suprug pomaže oko bebe. Naravno, i svi ostali su bili okupirani svojim životima, a ona je strpljivo podnosila svoju samoću i starost, bez žalbi i prebacivanja, odbijajući da napusti svoju kuću do posljednjeg dana. Ipak, moja tetka Lepa uspjela je da je dovede kod sebe u Budvu gdje je i umrla 1977.g.

A život te moje tetke Lepe, vrlo sličan životu tetke Olimpije, nebi  mogao da stane u 200.riječi, a ona je za mene značila vrlo mnogo, ali o njoj možda nekom drugom prilikom.

Eto, što sam starija, sve češće se sjećam njene nježnosti koju nije štedjela, strpljivosti  i  dostojanstva. Od stare kapetanske kuće su ostala četiri zida, koja nekim usudom ili pravnim začkoljicama, ne mogu pripasti onima kojima je namijenila tetka Olimpija.

Oprostite što nemam pogodniju fotografiju tete Olimpije, na ovoj je ona treća sa lijeve strane. Snimljena je u manastiru Ostrog.

 

Poslala: Jasmina Kuznjecov