Moja baba po tati, Milosava Perutović, udata Krivokapić. Umrla je 1970.-te u 65-oj  godini života. Nikada je nisam upoznala ali su mi roditelji, posebno majka (kad god je otac spomene oci mu se napune suza), pričali o njoj.
 
Ksenija  Radović rođ.Popović  ( u sredini)
 
POGLED U PROŠLOST JE I POGLED U SADAŠNJOST
Rođena sam u Kotoru, i kao tek rođena, iz porodilišta sa mamom sam došla kod bake, Stane Mažibrade, da živim jer mi je tata pomorac, bio na brodu. Ona je tada živjela u Špadoli.
 
FiloSofija Babe Soke- SVE DOBRO I LIJEPO
Rodila se kao mokrinjanka Sofija Ćurić, nije puno pričala o djetinjstvu ali nam je rado recitovala pjesme i zagonetke koje je u svoju riznicu skupila za vrijeme bezbrižnosti, nekad se i sama čudila od kud  joj nadolaze stihovi.
 
Ispovijest desetogodišnjaka
Svjestan svojih nestašluka, spreman za batine, a dobio sam!
 
Moja profesorka istorije umjetnosti u kotorskoj gimnaziji. Žena koja me prvi put uvela u kotorsku katedralu.
 
Naučila me da ne čekam sedamdesetu da bih bila ono što sam.
 
Posljednjeg dana juna u Beogradu je preminula Anka Milosavljević (1941-2014), koja je dala “mali” doprinos kotorskoj izložbi “Istorija koje nema” krajem aprila, kao i istoimenom sajtu, time što mi je pričala o svojoj majci Joki i babi Gospavi.
 
Svojim životom davala je primjer i učila nas.. 
 
Svoju baku Veliku pamtim kao najvažniju osobu svoga detinjstva. Na uobičajeno pitanje, da li više volim mamu ili tatu, uvek sam odgovarala baku.
 
Ime naše prabake je Nina Marković i živjela je u Donjoj Lastvi. 1943.godine bila je sa muzem i troje djece zatvorena na Mamuli zbog toga sto joj je najstariji sin bio partizan.
 
Olga Dabinović (1880-1959) od oca kap.Luke Dabinovića i majke Marije Dabinović iz Dobrote. 
 
Moja majka na tatinom motoru. Iza piše – Za uspomenu i vječno sjećanje svom voljenom Jovu.
 
SLUČAJ ILI SUDBINA
Ona je osoba koja je obilježila čitav moj život i po čijem je životnom tragu tekla i moja priča. Od rođenja sam bila vezana za moju baku Zoru Mažibradu, udata Stevanović, kod koje sam i živjela veći dio djetinjstva.
 
Na fotografiji koju sam napravila analognim fotoaparatom 2000. godine je baba Jane (rođena kao Ivana Franović, udata Božinović), tatina rodica iz Bogišića.
 
Na ovim fotografijama je Jeftelija Ješka Krivokapić. Fotografije su snimljene na Cetinju pre II svetskog rata. Na poleđini jedne fotografije snimljene 1940. godine piše:
 
Na fotografiji snimljenoj prije nekoliko godina je Tiha Tomičić iz Donje Lastve, s kojom sam se upoznala u Organizaciji žena Tivta. Bila je sekretarka naše organizacije, predusretljiva, društvena. Pamtim naša mnogobrojna putovanja, druženja srijedom uveče u prostorijama udruženja i na raznim manifestacijama... Držala se hrabro do zadnjeg časa. Nedostaje nam.
 
Božana Gopčević, rođena Vuletić (23.12.1923. - 16.06.2010.)
 
 
Ova fotografija je napravljena krajem pedesetih godina u Bogišićima ili Đuraševićima, a na njoj smo Stane Klakor i ja. Stane stoji levo od mene.
 
Djetinstvo koje bi poželjelo svako dijete, uz vedre plave oči koje su ćutanjem govorile i spokoj koji je bezrezervno odisao iz te tople duše.
 
“Ženska nežnost, ta čudna snaga koja, nevidljiva a svemoćna, živi u tim slabim stvorenjima, izbija iz njih u najrazličitijim oblicima, i stvara i rastvara živote i sudbine oko sebe. “
 
Baka Beba, majka moje majke, je dolazila na odmor u Herceg Novi. Bila je velika žena i značajna figura u mojoj porodici. 
 
 
 Milo mi je da te gledam
Joke Perova Radnjić, rođena je početkom XX vijeka u njeguškom selu Raićevići. Kao pastirica upoznala je Đura Jovova Vulovića iz Žanjev Dola. Ljubav se rodila između ovo dvoje ljudi i pobijedila nepisane zakone patrijarhalne sredine.
 
Moja baba, Draginja Marićević, udata Petričević, otresita Njegušica, asimilovana Dobroćanka, od koje sam naučila da ljubav treba zaslužiti, i još važnije, da je to uistinu i moguće, ma koliko kretali sa različitih, suprotstavljenih i potencijalno neprijateljskih pozicija.
 
Ima neki plač koji ne mogu da podijelim sa mužem, djecom,prijateljima.....to je plač koji me veže sa njima,makar u mislima...moja mama i moja tetka...
 
Moja baba Gospava, žena Sava Ivoševića iz Milovića, rođena je u porodici Tripinović u selu Gošićima. Sa đedom Savom je imala sina Iva i šćer Joku, moju materu. 
 
Fotografija je urađena 09.04.1956.godine
ŽENA koja je imala presudan uticaj na moj život i OSTAVILA trag u meni  je moja MAJKA. Njeno ime je Ševka rođena Mušović, udata Idrizović, rođena 21. septembra, 1937. godine u Pavinom Polju, Opština Bijelo Polje, Crna Gora. Živjela je u patrijahalnoj sredini i porodici, koja je "držala" do tradicije i običaja.
 
Žena koju sam izabrala da za mene bude značajna je moja baba (majčina majka ) Miruna – Kokica Suhih jer vjerujem da je priča u porodici o njoj uticala na moj aktivizam  a često su me i poistovjećivali sa njenim nastojanjima.
 
Na fotografiji, koja je napravljena 1956 god u Perastu,  nalaze se dvije sestre. Lijevo je Marija Vukasović rođ. Brainović (1912 – 2006.g u Perastu) i desno moja baka Kata Tripović rođ. Brainović (Perast 1909 – Duga Resa, R.Hrvatska 2006g.).
 
Dopala mi se vaša ideja da se pokušaju spasiti od zaborava sudbine bar jednog dijela žena naših krajeva, pa ću pokušati da ispričam sudbinu jedne koja je značajno obilježila moje odrastanje i koje se često prisjećam.
 
MAJKA MOG OCA
Majka mog pokojnog oca živjela je devedeset tri godine. Umrla je 1916.
 
Na fotografiji je teta Zora Klakor (djevojački Janjić) iz Đuraševića, žena đeda Pera, tatinog rođaka. Rođena je u Grabovici kod Šavnika, sa 16 godina postala borac Pete proleterske crnogorske brigade.
 
Milena Božac rođ. Strnčević  (1925 Đenović – 1992. Pula), mama mojeg oca Božac Darka 1949.
 
Šaljem fotografiju Elze Težak (rodjene Dembicki). Ona je bila tetka mog tate (sestra moje babe). Fotografija je snimljena na maskenbalu 30-tih godina u Kotoru.
 
Žaneta- Žanka Sironić – koleginica, prijateljica i inicijatorka jedna od osnivačica formiranja NVO ANIMA.
 
Natalija Stipanić rođena Brajnović (1924.-2009.) od oca Antuna Brajnovića i majke Eleonore Dabinović iz Kotora.
 
Žena po kojoj sam dobila ime, što je sasvim izvjesno proizvelo očekivano interesovanje za njenu osobu, iako je nikad nisam upoznala, jer je umrla godinu dana prije nego sam se rodila.
 
Fotografija (s leva na desno): Vjera Petričević sa sestrama svog muža, Ilkom i Amalijom Petričević. Slikano 1939. godine, na terasi porodične kuće Petričevića, u Dobroti
 
Moja baba, Anka Petrović, rođena je 1923. godine. Potiče iz kotorske - škaljarske porodice Brkanović , a u istom selu se udala za divnog čovjeka, Joza Petrovića. Bila je drugo po redu od šestoro djece roditelja Gracije i Kate.
 

Branka Kijac rođ. Petrović (u sredini)
 
Marija Todorovic, moja baba, sinonim za moje djetinjstvo…
 
Sestra Arnolda, milosrdna sestra Sv. Križa,  rođena kao Arnolda Harmicar 1931. u Remetincu kod Varaždina, radila je kao medicinska sestra u barskoj bolnici od 1954-1989, kada je otišla u penziju. Ostala je upamćena kao barska Majka Tereza, kako su je opisali u novinskom članku  u „Pobjedi“.
 
Primarijus dr Ivana Jovanović, prva žena hirurg u Crnoj Gori, upravnik Opšte bolnice „Blažo Jošov Orlandić“ u Baru u drugoj polovini pedesetih godina prošlog vijeka, više od decenije bila šef hirurškog odjeljenja ove bolnice.
 
Na fotografiji iz sredine sedamdesetih smo moja mati Joke Stjepaničić, koja stoji, i baba Gospava Ivošević i ja.
 
Moja baka, po majci, Petrović Njeze ( 1904) rodjena je u Rolovini, naselje preko puta pumpne stanice Ina, u Tivtu. Svoj život sa tri brata,ocem i majkom u zanatlijskoj familiji, gradila je na vječitom entuzijazmu, osmjehu i radosti.
 
Moja svekrva je bila žena koja je znala da prepozna dobro u ljudima.Voljela je život i znala je u njemu da uživa. Ona je bila svijet u malom.
 
Žaklina Jovanović, rodjena Ballard, amerikanka, porijeklom iz Francuske.
 
Milena je bila tetka moje majke koja je za mene bila velika inspiracija. U Boku je dolazila ljeti na odmor. Ona je žena koja je ostavila dubok trag na djetinstvo dvije generacije moje porodice.
 
Dok smo prolazile ispred starog grada Kotora, rekla je: ,,Svuđe li je isto. I ođe...čovjek bi reko' ođe je lakše nego nama gore. A i ođe se mora jes' svaki dan, brinut za đecu...a još i ova gužva po pola godine''.
 
Danas živim i tražim od života ono što je proživljeno i naučeno tamo, tada, u kući punoj mirisa u Kotoru. Domu moje babe Jelene.
 
Rodjena 29.4.1920. u Beogradu. Udata 1939. za Dimitrija Kicovića, sudiju. Bila je profesor Matematike, Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu.
 
MAJKA HEROJ
Sedmi dan novembra 1944. godine, u svitanju zore, probudio nas je glas stražara Štaba II čete II dallmatinske brigade: "Druže Mato, bježite, Njemci se iskrcavaju"...
 
Raskošnoga duha, nikoma slična, oriđinal u punom smislu.
 
Ovo je prva fotografija moje bake Stane Franović (1903-1984), napravljena u foto-ateljeu E. Malovjeka u Tivtu 1952. godine, ujedno najstarija fotografija na kojoj je porodica Iva Franovića na okupu - na njoj su i moj otac Pero, najmlađi među njima, i stričevi Vuko i Tripo. 
 
Anka-Ana Trpezić, udata Nedeljković, ne retko je iz Dubrovnika sa Lapada dolazila u našu prelijepu Boku Kotorsku kod svoje kćerke Danke Kosović sa Ljute i kod svog rodjaka Iva Branovačkog, konjičkog oficira sa Prčanja, u onaj lijepi palac sa taracama u centru ispod Vrmca.
 
Na fotografiji nastaloj 21. maja 2014. nalazi se Marija Milović, rođena Ivošević, koja je preminula nepunih mjesec dana kasnije, u 74. godini, i sahranjena u rodnim Krtolima.
 
Želim da se među svim ovim divnim ženama nađe i moja učiteljica Olga Tomat.
 
Na fotografiji je prababa Jane Jokić (1887-1971), djevojački Kostić, majka očeve majke Stane. Slika je nastala sredinom šezdesetih godina u dvorištu porodične kuće Franovića u krtoljskom selu Bogišići.
 
Sofija-Joka Kosović - dobrotska snaha iz Vukovara.
 
Moj brat dugo nije umeo jasno da govori i našu baku Milicu prozvao je Mio. On i ja tako smo je oslovljavali. Mio, a ne bako ili baba. Moj brat od tetke zvao ju je Mimi, kako su je zvale i moje dve sestre od tetke.
 
Dostojanstvo i otmenost. Ljepota unutra i vanka.
Eno je u pjesmi mojoj....
 
Na fotografiji je Jane Klakor (rođena Franović) iz Đuraševića, tetka moga supruga Pera. Bila je jedna pametna, razborita i plemenita žena. Voljela je da nedjeljom dolazi kod svoga brata Iva, a posjete našoj kući nastavila je i nakon svekrove smrti. Drago mi je što sam je poznavala.
 
Sestra moga djeda baba Ana- Janka rodjena Kosović, udata Popović. Ispraćala je i dočekivala brodove i željno čekala svojega brata Milana da se vrati sa dalekih prekomorskih putovanja po svijetu.
 
O NAŠOJ BABI-STAROJ
Ljubica, rodjena Mršulja, je došla u Cuce u selu Gorovići 1925., sa 16 godina. Nije bila još punoletna kada se udala za mog pradedu Nika. Zato je prve dve godine spavala sa svekrvom, “dok ne poraste”.
 
Joke Bećir Radonjić (1924, Trešnjica, Grbalj – 1993, Kotor)
 
Izgleda da su je sputavale granice pa ih je probijala u marljivosti - prevazilaženjem fizičkih moći.
 
Dušanka Pajević i Nevenka Kosović, dvije rođene sestre koje su svojim osmijehom krasile i uveseljavale svoje najmilije, svoje susjede.